Neuspjeh kao privid

Autor: s. Branka Perković

Vazmeni četvrtak, 8. travnja 2010.

Svatko od nas, prije ili kasnije, doživi neuspjeh, i to ne možda jednom nego više puta. To nam je ujedno i izazov, ispit upornosti i kršćanske zrelosti. Što učiniti kada izgleda da je sve propalo? Odustati ili s još većom snagom krenuti naprijed?

Neuspjeh ne znači da smo očajni i izgubljeni.

Znači da još nismo imali dobar uspjeh.

Neuspjeh ne znači da nismo postigli ništa.

Znači da smo naučili nešto.

Ne znači da smo djelovali kao nerazumni ili budale,

nego znači da smo bili puni vjere.

Neuspjeh ne znači manjak sposobnosti.

Znači da moramo činiti stvari na drugačiji način.

Neuspjeh ne znači da smo izgubili svoj život,

nego znači da imamo dobre razloge da započnemo iznova.

Ne znači da se moramo vratiti natrag,

nego da se moramo još upornije boriti.

Neuspjeh ne znači da nikada nećemo ostvariti svoje ciljeve.

Znači da malo kasnimo u njihovu ostvarenju.

Neuspjeh ne znači da nas je Bog napustio.

Znači da On ima bolju ideju!

Pa nije li Isusova smrt na križu srama izgledala kao najveći neuspjeh!? Mnogi su se nadali i vjerovali kako je On Mesija koji će ih osloboditi od rimske vlasti i uspostaviti svoje kraljevstvo. A kako završava? Raspet na križu, viseći između neba i zemlje, nemoćan i ponižen. Ne čini li se ovo najvećim neuspjehom?

Sveti Petar u svome govoru veli:

„Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima,…. Njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste.

Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.“ (usp. Dj 2, 22-24; 3, 15)